’’Narodna banka uništava srpsku privredu’’, ’’Vlada mora da odbrani dinar’’, ’’Za nekoliko dana srpska privreda izgubila 18 milijardi dinara’’, i sl, su naslovi skoro svih vodećih dnevnih listova u Srbiji u proteklih nekoliko dana. Iz ovih naslova onaj ko ne čita novine zaključio bi da je došao ’’sudnji dan’’. Ali postavlja se pitanje zašto je ovolika povika na devizni kurs kada je on realno depresirao za oko 2 dinara ili 2.3%. U normalnim okolnostima to je cifra od koje vešti špekulatni mogu zaraditi enormno bogatstvo. Ali, ne želeći da ovim tekstom amnestiram centralnu monetarnu instituciju odgovornosti za održavanje stabilnosti valute i cena, jer je njena odgovornosti nesumnjiva i nesporna, moćni bankarski lobi davno diktira pravila ponašanja na finansijskom tržištu i tu ja nikako ne smatram da sam otkrio ’’toplu vodu’’. No nije tema ovog teksta odnos Nardone banke i komercijalnih banaka, o tome je već bilo dosta pisanija mojih cenjenih kolega, pre svega Miroslava i Vlade, već zašto najednom ovakava pomama za relativno malo kolebanje kursa (koje je u praksi i teoriji deviznih kruseva normalno kada je zemlja u režimu usmereno flutkuirajućeg deviznog kursa). Treba podsetiti da je prošle godine dinar izgubio preko 15% vrednosti u veoma kratkom periodu pa nije bilo ovakvih naslova (ili mene sećanje ne služi toliko dugo). Da pogledamo odakle dolaze ovi vapaji za spas nacije, privrede i vaskolike srpske ekonomije. Izuzev jednog ovakvog apela od strane privrednog udruženja, svi dolaze od velikih srpskih privrednika. Au... zvono za uzbunu? Ne, jer dolaze ne od velikih izvoznih giganata (njih nema ni u tragovima) već od velikih uvoznika. Kojih? Uvoznika koji uvoze uglavnom robu široke potrošnje, sa enormnim zaradama i maržama. Zašto tolika zabrinutost. Odgovor leži pre svega u činjenici da će uvozni proizvodi biti skuplji, kriza je, pad tražnje je evidentan, zalihe rastu, roba se sve manje prodaje. Tu leži odgovor. Zar nije logično da u situaciji kada je ekonomska kriza u Srbiji u punom jeku, da se rešenje potraži na drugim tržištima, onda je depresiijacija stimulativna jer izvoznik više dobija nacionalne valute za evro. Konstatovano je već da Srbija nema praktično šta da izvozi, izvoznog lobija nema, u tragovima je i ne sme ni da se javi, jer i taj izvoz po pravilu prati uvoz sirovina i repromaterijala da se napravi izvozni proizvod. I mada sam srednje životne dobi ipak se ne sećam da sam pročitao da su nemački ili američki privrednici gađali kamenjem i pominjali familiju guvernerima FED i Bundes banke što nisu branili kurs marke/dolara ili evra/dolara. Evo kako je izgledao međusobni odnos ovih valuta u jednom dužem vremenskom periodu.
Period posmatranja sam podelio u dva dela:
Prvi od 1984-2002, kada se prati kretanje odnosa dolar/DEM i vidi se da je taj odnos bio od 3.40 DEM/US$ u 1985 godini (što je i apsolutni rekord) pa do čak 1.3DEM/US$ u 1994 i 1995. godini.
Drugi u periodu 2004-2009. Kada se posmatra odnos Eura i dolara u petogodišnjem periodu vidi se da je u decembru 2005. Taj odnos bio oko 1.2 dolara za Euro do čak 1.7 dolara za euro u jesen 2008 godine. Tada je FED vodio politiku slabe valute u cilju slabljena pritisaka na tražnju i smanjenju budžetskog i spoljnotrgovisnkog deficita, takodje ova pojava je udružena i sa eskalacijom ekonomske krize koja je prvo pogodila i nastala praktično u SAD još polovinom 2007, sa eskalacijom u drugoj polovini 2008 godine.
Kretanje odnosa valuta DEM i US dolar u perodu 1984 do 2002 godine
Kretanje odnosa valuta Euro/dolar u periodu 2004-2009 godina
Da vidimo šta je toliko interesantno uvoznom lobiju u srpskoj ekonomiji koji se grčevito bori za odbranu i jačanje kursa dinara po cenu dodatnog zaduživanja, trošenja i ovakvih deviznih rezervi i krnjenja ekonomske budućnosti ove i naredne generacije (kažu u mojoj Šumadiji da dug nije greda pa da istruli).
U tabeli spoljne trgovine su prikazani podaci o uvozi i izvozu prema delatnosti gde se vidi da Srbija uglavnom ima deficit u ključnim privrednim delatnostima. Najveći deficit je u prerađivačkoj industriji skoro 4 milijarde dolara. Naime kada se pogledaju iste grupe proizvoda u izvozu i uvozu vidi se:
Uvoz tekstilni, odevnih predmeta, hemijskih proizvoda (sredstava za pranje i sl.) mineralnih proizvoda, vozila, metalni proizvoda i sl. je neuporedivo veći od uvoza istih, zatim lekovi gde je ovaj odnos izuzetno nepovoljan jer je uvoz skoro 4 puta veći od izvoza za istu grupu medikamenata (3004-lekovi pripremljeni za prodaju na malo, izvoz 78 miliona evra, uvoz preko 258 miliona evra, kada se u fokus stave svi lekovi (carina iste grupe prozvoda grupiše zavisno od bližih određenja u više tarifinih stavova), prošle godine njihov uvoz je bio 563 miliona dolara ili oko 420 miliona evra preračunatih po prosečnom kursu od oko 1.4 dolara za evro. U ovoj godini očekivati je da uvoz bude oko 500 miliona eura, od toga oko 330 miliona lekova koji se prodaju na malo, što je više nego što proizvodi domaća farmaceutska industrija (ako se i ona može nazvati domaćom - izuzev Galenike koja traži mladoženju).
Ako se pogleda tabela koja pokazuje uvoz važnijih proizvoda vidi se da (ne računajući naftu gde je državni monopol neprikosnoven) je u Srbiju u 2008. godini uvezeno kozmetičkih preparata i sredstava za pranje u vrednosti od 185 miliona dolara, veštačkih djubriva za 322 miliona dolara, cigareta 39 miliona, banana 57 miliona, baza za voćne sokove i dečije hrane za 80 miliona, kafe za 104 miliona, plastične mase za 140 miliona i sl. Sav ostali uvoz važnijih proizvoda se može podvesti pod reprodukciju. Sad treba biti suviše naivan pa videti zašto u Srbiji praktično od 4 ne radi ni jedna fabrika veštačkih djubriva (Pančevo, Prahovo, Subotica, Šabac), ne računamo ove male koje imaju karaker mešaona i sl. Takođe, sem Merime odnosno Henkela ne radi značajnije ni jedan druga fabrika kućne hemije (Luksol, Nevena, Albus, i dr.). Teško je objasniti zašto je Srbija potrošila u 2008. godini 73 miliona dolara za uvoz stočne hrane.
Nije teško izračunati da je uvoz proizvoda gde je marža zbog gašenja domaćih proizvodjača enormna, dostiže cifru od preko milijarde evra. Ovo je produkt svih ranijih promašaja kako u privatizaciji tako i u formulisanju ekonomske politike. Došlo je vreme otrežnjenja da će ova zemlja doživeti velike nevolje kada prestane dotok stranog kapitala, ostaje zaduženja i moljakanja, za popune budžeta, plaćanje uvoza, vraćanje kredita i sl. Osnovna premisa svake makroekonomske teorije i prakse je da se devize zarađuju kroz spoljnotrgovinsku razmenu, izvoz, robe i usluga, priliv kapitala u zemlju i ulaganje u ekonomske i poslovne aktivnosti i to je determinisano visinom prinosa i rizika, i naravno kada debelo zagusti zaduživanjem. Ne treba mnogo pameti pa videti kako sada dolazimo do stranih sredstava plaćanja.
Ovo je neiscrpna tema ali se treba ograničiti samo na ovaj segment jer je ovo ipak za rubiku mišljenje.